Žrtvena anoda je napravljena od metalnog materijala sa relativno negativnim potencijalom. Kada je spojen na zaštićeni cjevovod, on će se prvenstveno sam odvojiti i na taj način inhibirati koroziju cjevovoda, pa se naziva žrtvena anoda. Žrtvena anoda treba da ima dovoljno negativan stabilan potencijal da održi dovoljno veliki pogonski napon; u isto vrijeme, trebao bi imati veliku teoretsku proizvedenu električnu energiju i visoku i stabilnu strujnu efikasnost. Praktični materijali za žrtvene anode su legura magnezijuma, legura cinka i legura aluminijuma.
Karakteristike magnezijumske anode su mala specifična težina, negativan potencijal, ali niska strujna efikasnost. Uglavnom je pogodan za prilike sa visokom otpornošću tla. Karakteristike cink anode su velika specifična težina, mala proizvedena električna energija po jedinici težine, ali visoka strujna efikasnost. Čisti aluminijum se ne koristi kao žrtvovana anoda jer se aluminijum lako pasivira. Teoretski proizvedena električna energija anode od legure aluminijuma je velika, performanse anode su dobre u okruženju koje sadrži hloridne jone, a cena električne energije proizvedene u jedinici je jeftina. Ljudi proučavaju upotrebu odgovarajućih materijala za punjenje kako bi aluminijske legure bile upotrebljive na općim tlima.
Različite žrtvene anode mogu se odabrati i koristiti prema potrebama, a mogu se izraditi u različitim oblicima i veličinama. Većina žrtvenih anoda je u livenom stanju, sa poprečnim presjekom trapezoidnih, kružnih, pravokutnih itd. ili trakastih magnezijskih anoda. Uobičajene specifikacije livenih anoda od legure magnezijuma su 8 kg, 11 kg i 14 kg. Čelično jezgro je zakopano u sredini žrtvene anode, koja je zakopana kada je anoda izlivena, pri čemu su jedan ili oba kraja otkrivena. Njegova svrha je da vodi struju anode, olakša fiksaciju anode i poveća mehaničku čvrstoću anode. Obično se materijal sa nižom otpornošću od tla puni oko žrtvene anode, koja se naziva punilom. Među njima, gips (tj. kalcijum sulfat) čini da anoda ravnomjerno korodira; bentonit i dijatomejska zemlja zadržavaju vlagu u tlu; natrijum sulfat se dodaje kako bi se smanjila otpornost tla.